Vilini konjici (red Odonata) predstavljaju malobrojnu grupu insekata koja ima značajnu ekološku ulogu u slatkovodnim ekosistemima, a pored toga predstavljaju i važne indikatore stanja i promjena u staništu.

Kao predatori u vrhu lanca ishrane vilini konjici spadaju u ključne vrste životnih zajednica slatkovodnih ekosistema. Oni su osjetljivi na promjene kako u vodenim tako i u kopnenim ekosistemima (tokom larvenog stadija žive u vodi, dok su odrasli insekti veoma pokretni grabljivci koji žive u različitim tipovima kopnenih staništa).

Prisustvo velikog broja vrsta vilinih konjica nam govori o bogatstvu, raznovrsnosti i očuvanosti staništa. Položaj koji zauzimaju u vrhu lanca ishrane čini ih i odličnim indikatorom zagađenja u životnoj sredini, s obzirom da se štetne materije akumuliraju u njihovim tijelima, a kao izraziti predatori ovi insekti učestvuje i u regulisanju brojnosti štetnih insekata.

Kao indikatori stanja i promjena u staništima omogućavaju nam da praćenjem njihovih populacija na vrijeme primjetimo negativne promjene i reagujemo u njihovoj zaštiti, te time zaštitimo ne samo viline konjice nego i mnoge druge, manje primjetne vrste, sa kojima dijele stanište.

Danas se smatra da na Zemlji postoji oko 6.000 vrsta vilinih konjica, raspoređenih u tri podreda. Evropska fauna Odonata obuhvata oko 140 vrsta. Broj vrsta koje danas naseljavaju Evropu malen je u poređenju sa nekadašnjim. To je posljedica brojnih i značajnih promjena nivoa mora i tektonike kopna u doba tercijara, a posebno klimatskih promjena, ledenih i međuledenih perioda u doba kvartara. Kao posljedica tih promjena nastala je današnja fauna vilinih konjica Evrope koja predstavlja kombinaciju mediteranske (refugijske) faune koju čine vrste koje su tokom ledenih doba pronašle utočište na području Sredozemlja. Ova fauna je ostatak nekadašnje evropske faune i zastupljena je većim brojem rodova s malim brojem vrsta. Karakteristike refugijske faune su naseljavanje Evrope sa zapada, povezanost sa tropskom faunom Staroga svijeta, malen broj vrsta rasprostranjenih izvan granica Sredozemlja i veća sklonost stvaranju podvrsta. Vilini konjici ove grupe dijele se na zapadnosredozemne, sredozemne i istočnosredozemne vrste. Nasuprot ovoj fauni nalaze se tzv. invazijska fauna koja je tokom perioda između ledenih doba prodirala sa eurosibirskih prostranstava, pa se naziva i eurosibirskom. Postankom je mlađa od refugijske faune. Zastupa je manji broj rodova s većim brojem vrsta, a njezine su karakteristike naseljavanje Evrope s istoka, povezanost sa nearktičkom faunom, široka istočna rasprostranjenost i manja sklonost stvaranju podvrsta. Vilini konjici invazijske grupe dijele se na eurosibirske vrste sa sredozemnom rasprostranjenosti, holarktičke vrste, vrste sa središtem nastajanja u Sjevernoj Americi i vrste kojima je zapadna granica rasprostranjenosti na području Njemačke ili Holandije.

U svom razvoju ovi insektu prolaze nepotpuni preobražaj jer izostaje stadij nepokretne lutke. U svakoj generaciji možemo razlikovati tri osnovna životna stadija: jaje, larvu i odraslog insekta. Vilini konjici jaja polažu u vlažnu sredinu (voda, mulj) ili u biljni materijal u vodi i izvan nje, a razvoju larve neophodna je vodena sredina se one razvijaju, hrane, rastu i presvlače. Vodeni ekosistemi u kojima provode taj period životnog ciklusa najvažniji su za njihov opstanak.

Vilini konjici spadaju među najstarije poznate insekte na Zemlji čiji su fosilni nalazi stariju od 300 miliona godina. Ovi insekti su starijima od dinosaurusa za 100 miliona godina, a od ptica za 150 miliona godina. Preci vilinih konjica bili su vjerovatno najveći insekti koji su ikada letjeli, sa rasponom krila od preko 70 cm. Ti divovski vilini konjici izumrli su u doba jure. Iako su današnje vrste znatno skromnijih dimenzija oni i danas spadaju u nenadmašne lovce kojima gotovo da nema ravnih u prirodi. Već stotinama miliona godina ovi insekti postoje u oblicima srodnim i vrlo sličnim onima koje danas poznajemo. Najstariji fosilni nalazi pripadaju izumrloj grupi Protodonata, a potiču iz toplih i vlažnih šuma karbona. Današnje vrste Odonata razvile su se iz različitih izumrlih grupa koje su živjele u permu, kada se pojavljuju i predstavnici danas zivućih podredova: Anisozygoptera, Zygoptera i Anisoptera. Podred Anisozygoptera je gotovo potpuno nestao u periodu krede i danas je zastupljen samo sa tri vrste u Aziji koje se smatraju živim fosilima.

Razvoj jaja do pojave larve može znatno varirati, od svega nekoliko dana, nekoliko sedmica, ali i nekoliko mjeseci. Nakon tog vremena iz jaja se izlegu predlarve koje se ubrzo presvuku i prelaze u larveni stadij. Larve žlive u vodi, skrivajući se na dnu u pijesku ili mulju, pod kamenjem ili među dijelovima podvodnog bilja. Larve mogu hodati, ukopavati se ali i plivati, koristeći se pri tome abdominalnim nastavcima (Zygoptera) ili naglo izbacujući vodu iz rektuma (Anisoptera). Kao i odrasli oblici, larve su grabljivci, imaju usne organe za griženje i hrane se mnogobrojnim organizmima, ovisno o veličini, od praživotinja do punoglavaca, pa čak i manjih riba. Hvatanje i prinošenje živog plijena obavljaju na poseban način, naglim ispružanjem donje usne koja je za to specijalno prilagođena. Larve se presvlače 9 - 16 puta, zavisno o vrsti, no broj presvlačenja može biti različit i među pripadnicima iste vrste. Periodi izmedu presvlačenja praćeni su rastom i razvojem jedinki. Cjelokupan larveni život traje od nekoliko mjeseci do više godina, nakon čega slijedi preobražaj larve u odraslog insekta.

Preobražaj u odraslu jedinku postepen je i fiziološki zahtjevan proces koji počinje nakon zadnjeg presvlačenja larve. Nekoliko dana ili sedmica prije nego sto larva napusti vodenu sredinu, ona postepeno i djelimično izviruje iznad površine vode i počinje mijenjati način disanja. Nakon toga ona izlazi iz vode i nogama se pričvršćuje za obližnju biljku, kamen iii neku drugu podlogu. Nakon toga ona izlazi iz vode i nogama se pričvršćuje za obližnju biljku, kamen iii neku drugu podlogu. Krila mladog imaga, ispočetka zgužvana, šire se razmjemo brzo, a zadak se produžuje do konačne veličine. Ovisno o vrsti, izlazak traje od nekoliko minuta do dva pa i tri sata. Mnoge vrste vilinih konjica preobražavaju se tokom ranog dopodneva, ali neke vrste porodica Aeshnidae i Cordulegastridae koriste sigumost okrilja noći. Nakon što se malo odmori, a krila ojačaju mladi imago odlijeće, ostavljajući za sobom prazanu košuljicu.

Nakon napuštanja vodene sredine mlade jedinke nisu odmah sposobne za reprodukciju nego prolaze kroz period polnog sazrijevanja. Pri tome obično napuštaju mjesto gdje su se preobrazile i udaljavaju se od njega, zavisno od područja koje ga okružuje, ali se nakon sazrijevanja uglavnom ponovno na njega vračaju. Sazrijevanje traje od 2 do 45 dana i zavisno je od vrste i od temperature. Mužjacima često treba manje vremena za sazrijevanje nego ženkama. Tokom prelaska iz mladog, spolno nezrelog u odrasli, spolno zreli oblik, vilini konjici lete, hrane se i doživljavaju niz promjena uključujući razvoj gonada i promjene u boji tijela i krila.

Osnovni način kretanja odraslih insekata je letenje, a obilježava ga lakoća upravljanja i brzina. Vilini konjici mogu lebdjeti, uspinjati se i ponirati velikom brzinom, jurnuti s mjesta, naglo promijeniti smjer ili iznenada u brzom letu stati. Predstavnici Anisoptera su odlični letaći, koji mogu letjeti po nekoliko sati bez odmora, prevaljujući na taj način velike udaljenosti. Predstavnici Zygoptera manje su snažni, pasivni su letaći koji se često koriste zračnim strujanjima. Vilini konjici su aktivni u toplijem dijelu dana, dok za vrijeme noći i hladnog vremena miruju sakriveni na granćicama drveća i grmlja ili među vlatima trava. Neke su vrste aktivnije u kasne popodnevne sate i sumrak.

Odrasli insekti su grabljivci koji love živi, leteći plijen. Plijen čine različiti insekti kao što su komarci, obadi, mušice, vodencvjetovi, leptiri, pa ponekad čak i druge mlade jedinke vilinih konjica. Svojim velikim očima i vrlo pokretnom glavom, vilini konjici mogu gledati u svim smjerovima i u letu primjetiti plijen na udaljenosti od 20 do 40 metara. Da bi uhvatili plijen, vilini konjici koriste svoje noge koje su savijene prema naprijed i prekrivene trnastim izbočinama i dlaćicama, čineći zajedno sa prsima neku vrstu korpe ili mreže. Plijen biva u letu uhvaćen u takvu "klopku", zatim čvrsto prihvaćen i prinesen usnim organima za griženje. Veće i snažnije vrste vretenaca proždiru svoj plijen u letu.

Kod većine vrsta mužjak pokazuju neke od oblika teritorijalnog ponašanja, pri čemu aktivno brane svoje područje u kojem love i u kojem se pare.

Vilini konjici imaju posebno zanimljiv način parenja. Počinje obrednim svadbenim plesom mužjaka oko ženke. Često je tim letom obuhvaćeno i pokazivanje vlastitog teritorija i na njemu pogodnih mjesta za polaganje jaja. U toj igri mužjak ce izabranu ženku u letu uhvatiti na poseban način, za čelo i iza glave (Anisoptera) ili između sadnjeg dijela prvog prsnog segmenta i prednjeg dijela drugog prsnog segmenta (Zygoptera) koristeći pri tome svoje abdominalne nastavke. Abdominalni nastavci mužjaka i odgovarajuća područja na tijelu ženki odgovaraju kao ključ bravi i karakteristični su za pojedinu vrstu. Da bi oplodio ženku, mužjak prvo mora snabdjeti spermom svoj sekundarni kopulatorni organ. Svijajući abdomen, on prinosi polni otvor primarnog kopulatornog organa, koji se nalazi na trbušnoj strani devetog abdominalnog segmenta, ka svom sekundarnom polnom organu, koji se nalazi na trbušnoj strani drugog abdominalnog segmenta. Tada će napuniti sjemenu vrećicu sekundarnog polnog organa i oplodnja može početi. Ženka će podstaknuta njegovim radnjama saviti i pridići svoj zadak tako da se njen polni otvor, koji se nalazi na trbušnoj strani između osmog i devetog abdominalnog segmenta, spoji sa sekundarnim polnim organom mužjaka. Iako predhodno čvrsto „ujarmljena“, ženka će se svojim nogama dodatno pridržavati za abdomen mužjaka. Takvo prstenasto sparivanje u srcoliki oblik, koji se naročito dobro vidi kod Zygoptera, karakteristično je među svim insektima upravo i samo za viline konjice. U tom položaju mužjak osjemenjuje ženku u letu ili par sleti na neku podlogu. Trajanje parenja može biti od nekoliko sekundi (Libellula, Crocothemis) do nekoliko sati (Ischnura). Nakon parenja mužjak usmjeruje, nadgleda i prati ženku, često je jos uvijek drzeći ili leteći pored nje, do predhodno izabranih mjesta na svom području, na kojem će ona odložiti upravo oplođena jaja.

Dužina života odraslih jedinki je različita i zavisi od vrste, a kod nekih može iznositi 90 dana (npr. Anax imperator, Aeshna juncea). Većina evropskih vrsta ima samo jednu generaciju u jednoj kalendarskoj godini. Jedan od izuzetaka među evropskim vrstama je rod Sympecma čija jedina dva predstavnika prezimljuju u odraslom obliku. U nekim slučajevima, ako su uslovi povoljni, može se kod nekih vrsta pojaviti i druga generacija tokom iste godine (npr. Ischnura pumilio, Ischnura elegans, Sympetrum fonscolombii). U toplijim krajevima neke vrste također je moguće vidjeti u odraslom obliku i tokom zimskih mjeseci, npr. Sympetrum striolatum u južnom dijelu Hercegovine.

Ugroženost

Značajan broj vrsta vilinih konjica danas je ugrožen, a veliki broj vrsta bilježi stalni pad brojnosti. S obzirom da prvu fazu životnog ciklusa provode u vodenoj sredini oni su osjetljivi na zagađenje vode, isušivanje i degradaciju vodenih staništa, uništenje vegetacije u staništima. S druge strane odraslim insektima potrebna su različita kopnena staništa i vegetacija u fazi sazrijevanja, lova i parenja, te su ovisni o riječnim koridorima, travnjacima i šumama.

U zemljama gdje je fauna vilinih konjica dobro poznata postoje brojni dokazi o lokalnom i regionalom izumiranju brojnih vrsta. U područjima u kojima postoje podaci o distribuciji vrsta kroz duži vremenski period, upoređivanjem istorijskih i današnjih podataka došlo se do saznanja da su mnoge vrste vilinih konjica potpuno nestale sa brojnih svojih prijašnjih staništa.

Istraživanja provedena u Evropi posljednjih decenija pokazuju stalno smanjenje brojnosti velikog broja vrsta vilinih konjica kao i smanjenje njihovog areala. Prema podacima Crvene Liste vilinih konjica Evrope 15% vrsta u Evropi je ugroženo, dok je dodatnih 11% gotovo ugroženo. Za gotovo četvrtinu vrsta (24%) vilinih konjica u Evropi zabilježen je pad brojnosti populacija. Direktiva o staništima Evropske Unije navodi 16 vrsta koje je potrebno zaštititi, odnosno odabrati područja za njihovu zaštitu.

Razlozi smanjenja brojnosti i nestanka pojedinih populacija vilinih konjica su generalno dobro poznati i očigledani, a najznačajniji su uništenje i degradacija njihovih staništa.

Najznačajnije prijetnje opstanku vilinih konjica:

• Gubitak staništa usljed uništavanja ili promjene u načinu upravljanja zemljištem,
• Zagađenje, uključujući i zagađenje od pretjerane upotrebe insekticida i herbicida u prirodnim staništima i na poljoprivrednim površinama,
• Isušivanje staništa i neprirodne fluktuacije nivoa vode,
• Unošenje alohtonih organizama, prije svega riba i ptica u njihova staništa (patke, guske),
• Nedostatak pravilnog upravljanja vodenim površinama što dovodi do uništenja obalnog područja, prirodne strukture dna i vodene i obalne vegetacije,
• Klimatske promjene (koje na različite vrste često mogu imati potpuno suprotan efekat),
• Nepostojanje zakonske zaštite.

Rijetke i ugrožene vrste vilinih konjica najčešće su vezane za specifične tipove staništa poput visokoplaninski jezera i tresetišta, koja često zauzimaju malu površinu i raštrkana su na velikom prostoru. Pored toga vrste vezane za tekućice često su izložene većoj opasnosti od onih koje naseljavaju stajaće vode. Razlog je što su ova staništa kao i vrste koje ih naseljavaju puno osjetljivije na promjene ekoloških uslova staništa, ali i zbog toga što su ovi tipovi staništa izloženi sve većem uticaju čovjeka, posebno u mediteranskom području.